Svaka
obitelj ima svoju tradiciju, pa tako je ima i moja, točnije djed i
ja. Dvadeset godina spuštamo se na željeznički kolodvor, sjedamo u
vlak i krećemo u najveću malu općinu-Fužine, kako bismo proveli
ugodno poslije popodne prisjećajući se prošlosti, pričajući o
sadašnjosti i zamišljajući budućnost. Taj izlet svake godine
izgleda poprilično jednako, ali ove smo godine u vlaku upoznali
dječaka koji je izlet učinio drugačijim.
UM JE POPUT PADOBRANA-FUNKCIONIRA JEDINO AKO JE OTVOREN! (Albert Einstein)
Dječak,
naizgled identičan svakom desetogodišnjaku, smeđe kose i smeđih
očiju zapravo odskače od svoje generacije. Dječak
je od početka puta izbjegavao moj pogled, izustio svega par riječi,
a fokus i čitavu koncentraciju usmjerio na maketu aviona.
Kako je
vlak krenuo djed je vrlo brzo zaspao, a čitava konverzacija odvijala
se između mene i dječakove majke. Majka mi je na najjednostavniji
način pokušala objasniti zašto je njezin sin poseban. Njegova
dijagnoza je Aspergerov
sindrom,
jedan od nekoliko poremećaja iz autističkog spektra karakteriziran
poteškoćama u društvenoj interakciji i ograničenim, stereotipnim
interesima i aktivnostima. Osobe s AS-om dobre su u pamćenju sistema
i važnih činjenica, umjetnosti, matematici, kompjuterskom programiranju ili znanosti.
Sposobnost
koja je mene najviše iznenadila je uočavanje sitnih detalja koji
najčešće promaknu drugima. Majka je nakon razgovora zamolila
dječaka da zatvori oči i opiše kabinu u kojoj sjedimo ili mene
kako bi mi što zornije pokazala njegove mogućnosti.
Dječak nije
dignuo pogled od makete, ali je zatvorio oči, šutio minutu-dvije, a
zatim opisao mene: „Sjediš na drugom sjedalu s lijeva nadesno,
imaš tamnosmeđu kosu jednake dužine, a prije si imala šiške koje
sad valjda puštaš, pa su jedino one kraće od ostatka kose. Imaš
crne hlače i sivu majicu sa srcem na kojem se nalaze 73 šljokice
koje baš fora sjaje kad ne prolazimo kroz tunel. Imaš crne čizme s
15 metalnih zakovica od kojih će ti vjerojatno neke brzo otpasti, i
crnu jaknu s crnom kapuljačom koja iznutra ima dlaku boje medvjeda.
Desna noga ti je prekrižena preko lijeve i malo si se nakrivila, a
to ti nije dobro za kičmu. Ova vožnja vlakom je kratka, pa onda
nije problem da si tako nakrivljena, ali da se vozimo avionom već bi
stigli doma. Avioni su najbolje prijevozno sredstvo…“, nastavio
je sa svojevrsnim monolog o avionima, a ja nisam puno razumjela. Bila
sam šokirana silnim detaljima koje je zapamtio, a da je pritom čitav
put fokus imao na maketi.
Prebrojala sam zakovice na čizmama i na
jedvite jade šljokice na majici, i bio je u pravu. Ostatak dana
prošao je uobičajeno. Djed i ja smo šetali, hranili ptice,
prisjećali se prošlosti, pričali o sadašnjosti i zamišljali
budućnost, ali ja cijeli ostatak dana nisam mogla prestati misliti o
dječaku.
Sindrom
kao takav klasificiran je sredinom 40-ih godina, a ime je dobio po
austrijskom pedijatru Hansu Aspergeru, koji je opisao djecu koja
imaju normalnu inteligenciju,
ali im nedostaje vještina neverbalne
komunikacije.
Također, fizički su nespretna i ne pokazuju empatiju.
Nedostatak empatije vjerojatno je najgori aspekt ovog sindroma zbog
kojeg osobe s AS-om teže sklapaju prijateljstva. Samim time ne
doživljavaju socijalnu ili emocionalnu uzajamnost poput ostalih, ali
im je smanjena
i mogućnost
neverbalne komunikacije, primjerice kontakt očima,
izrazi lica ili gestikulacija.
Za
razliku od autista, osobe s AS-om nisu povučene u društvu, dapače,
one prilaze drugima, ponekad čak i na neobičan način. Takva
osoba može započeti dug razgovor o temi koja je isključivo u
njegovom interesu,
a da pritom ne prepozna reakciju sugovornika ili trenutačno stanje.
Ovaj
neuspjeh da se adekvatno reagira u društvenoj interakciji od strane
drugih može biti protumačen kao ignoriranje tuđih osjećaja, a
sama ta osoba kao neosjećajna i neobzirna. Njihovi interesi su
ograničeni, a ponašanje često repetitivno, a njihove
aktivnosti često prati abnormalna
intenzivnost i fokusiranost.
Pristaše su rutina, a njihovu cjelokupnu pažnju mogu preokupirati
sitni dijelovi nekog predmeta. Komunikaciju
karakterizira govorljivost, nagli skokovi s teme na temu,
doslovno interpretiranje i pogrešno razumijevanje, upotreba metafora
koje nisu opće razumljive, nedostaci
u slušnoj percepciji,
formalan govor,
te neobičnosti u intonaciji u kojem govor može biti vrlo brz,
isprekidan ili glasan.
Kim Končar
