Većina
roditelja čija djeca imaju neku od dijagnoza kao što su cerebralna
paraliza, autizam ili ADHD čula je za terapijsko jahanje u kojem se
najčešće koristi konj, ali mnogi ne znaju da konja može
zamijeniti i magarac. Magarac
je mirna, strpljiva i vrlo inteligentna životinja koja posjeduje
visoki stupanj suosjećanja i to ga čini idealnim za terapiju s
osobama s invaliditetom.
Mlada Njemica, Simone Schaal, koja vuče hrvatske korijene, prije desetak godina odselila se u Nizozemsku i tamo započela svoj život. Iskustvo koje je stekla u radu s djecom s poteškoćama odlučila je spojiti sa životinjama, te tako uspjela zaobići medicinske preparata i na zdraviji način pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Prije nešto malo manje od pola godine otvorila je svoju farmu za terapijsko jahanje, ali kao pomagače nije uzela konje, već magarce. Farmu je nazvala Ezeltje welgezind što u slobodnom prijevodu znači magarčić koji čini dobro.
Zašto
ste se odlučili baš za magarce?
Simone:
Po mnogima magarci su glupe i tvrdoglave životinje, ali ja se ne
slažem s tim. Oni su zapravo u velikom stanju opuštenosti i njihove
reakcije su puno mirnije nego one kod konja. Konj kada se prestraši
počne trčati, a magarac stane, što je zapravo i bolje jer su time
spriječeni padovi i ozljede.
Na
koji se način ostvaruje kontakt između magarca i djeteta?
Simone:
Do kontakta između magarca i djeteta dolazi dosta brzo. Puštam ih
same da se osjete međusobno i ostvare taj kontakt. Naravno da sam
prisutna, ali im ne govorim i ne sugeriram kako da ostvare
komunikaciju. Djeca reagiraju na životinje, a životinje na njih
prenose svoja stanja. Kako je magarac u velikom relaxu, odnosno
opuštenosti, dijete to osjeti i brže se opusti. Tako na primjer,
dijete koje boluje od ADHD-a i ima problema s koncentracijom, prije
nego stupi u kontakt s magarcem mora se smiriti i dovesti u određeno
stanje relaxa koje magarac sigurno na njega prenese. Puno se puta to
dijete smiri tek onda kad sjedne ili legne na magarca.
Postoji
li mogućnost da magarac u potpunosti ignorira dijete?
Simone:
Zapravo, ne postoji. Ukoliko vi ne krenete prema njima, oni će doći
do vas. Uživaju biti u blizini ljudi, te su oni zapravo ti koji
traže i očekuju kontakt. Magarac se neće okrenuti od djeteta i
otići, nego će ostati pored njega što automatski djetetu sugerira
da ga taj magarčić voli, a tada su i oni zadovoljni.
Kako
zapravo onda izgleda terapija s magarcima?
Simone:
Princip našeg rada temelji se na imitaciji prijateljstva između
magaraca. Dakle, magarci kontakt međusobno ostvaruju dodirujući se
glavama, pa tako i mi djecu s poteškoćama privikavamo na tu vrstu
kontakta. Na primjer, djeca s autizmom zapravo se boje kontakta s
osobama koje ne poznaju, pa tako ako između dva djeteta stavite
magarca kao posrednika učite ih otvorenosti jer ukoliko se žele
popeti na magarca moraju ostvariti međusobni kontakt i razviti svoju
komunikaciju.
Iznenađuje
li Vas velika doza skepticizma koju imaju mnogi prema ovoj terapiji?
Simone:
Stvar je u tome da odrasli ne uživaju na isti način kao i ta djeca.
Mi to ne vidimo, barem ne odmah, a mnogi roditelji ne daju vremena ni
djeci, a ni sebi kako bi to vidjeli i osjetili. Mislim da se upravo
zbog toga roditelji okreću medicinskim preparatima koji djeluju
trenutačno i odmah pokazuju razlike u ponašanju.
Koliko
je vremena potrebno da bi te promijene bile uočljive?
Simone:
Ako vodite dijete na terapiju minimalno dva puta tjedno s
pretpostavkom da je dijete već emotivno otvoreno i spremno za
kontakt, promijene su jasno vidljive nakon tri mjeseca.
Kim
Končar
