Današnja situacija u Hrvatskoj nije bajna što se tiče zapošljavanja, a kada ste osoba s invaliditetom imate još manju mogućnost za zapošljavanje usprkos svim poticajima i zakonima.
„Stvarno sam bila na puno
razgovora za posao. Većinom mi nitko ne kaže ništa direktno, ali kada stojim
ili sjedim vidi se razlika u mišićima i držanju te se poslodavci jednostavno
zagledaju i očekuju od mene da kažem sve jer je moja obaveza navesti zdravstvene
probleme. No problem nastaje kad sve navedem i kažem da mi posao ne predstavlja
nikakav problem i ako smatram da ne mogu raditi ne bi došla niti se javila na
oglas, tada dolaze pitanja – 'Hoćete li moći stajati osam sati? Možete li
odraditi kvalitetno smjenu? Možete li se sagnuti da složite zadnju policu? Jeste
li često bolesni? Morate li na operaciju ili neke terapije zbog bolovanja?'. Opet
ponavljam sve što sam rekla kako bi mi rekli da pitaju samo informativno te će
se javiti kroz koji dan. Naravno, nikad se ne jave...
Već razmišljam jel uopće
dobro što sam rekla ili ne? Što se onda dogodi – dođem na burzu gdje mi gospođa
da informaciju kako mogu slobodno naglasiti poslodavcu ukoliko me zaposli da
ima pravo na 51 000kn uz ugovor na godinu dana kao poticaja na mene. Tijekom
jednog razgovora naivno sam to rekla gospodinu koji mi je odgovorio da to
'objesim mačku o rep i da je bolje da to nikome nikad više ne govorim'.
Nakon tolikih neuspješnih
razgovora odlučila sam više nikome ne govoriti o kakvom se problemu radi nego
da sam imala prometnu nesreću prije dvije godine te da samo moram ojačati
mišićnu masu kako bi vizulano dobro izgledala.
Svjesna sam da svoj posao
mogu odraditi kvalitetno i bez ikakvih problema, možda čak i bolje nego osoba
koja nema fizički nedostatak, ali isto tako znam da ću uvijek morati dati puno
više od sebe nego drugi zdravi ljudi. Realno, svaki će dućan prije uzeti djevojku
na kojoj traperice stoje savršeno i koja nema mane jer je nažalost fizički
izgled jako bitan na razgovoru jer oni ne vide kako zapravo obavljaš svoj
posao.“
Anja Mihaljević
