Sandra Lucić, 26-godišnjakinja iz malog mjesta
Jarmina kraj Vinkovaca, oboljela od cerebralne paralize odlučila je izaći u
javnost sa svojom pričom kako bi ukazala na brojne nedostatke sustava za osobe
s invaliditetom.
Osnovnu školu je završila u Krapinskim toplicama, no
to joj je jedno negativnije iskustvo u životu: „Ne bih nikome preporučila da
ide u Krapinske tolice u školu. Dok sam boravila tamo, bili su jako loši prema
meni, ne ponašaju se kako se trebaju ponašati – bili su divlji i bezobrazni. A
prvi put kada sam došla tamo dobila sam šamar jer sam pila tabletu bez vode.“
Srednju školu nije završila jer bi joj to uvelike
umanjilo primanja. Završila je ECDL tečaj informatike u trajanju od dva
mjeseca, no ni to joj nije upisano u radnu knjižicu zbog smanjenja prava.
Većinu svog vremena provodi za računalom i ide u
udrugu „Bubamara“ u Vinkovce. „Najviše se družim s asistenticom koja me izvodi
i van. Izvan udruge nemam prijatelje nego samo asistenticu. Ljudi imaju previše
predrasuda. Nisam pobornik humanitranih akcija jer mislim da je volonterstvo
više humanije nego humanitarne akcije. Treba svakodnevno pomagati“ kaže nam
Sandra.
Sandri, kao i većini osoba s invaliditetom koje se
moraju kretati u invalidskim kolicima i većinu vremena ovise o tuđoj pomoći
najviše nedostaju društvena događanja: „Nema me tko voziti na društvena
događanja osim asistentice i tate. Trebao bi takav društveni projekt biti koji
bi vozili mlade na društvena događanja. Zatvoreni su u kući i idu van samo kada
ih roditelji ili asistent vodi. Obožavam fotografiju, prirodu, ples, koncerte, dobivati
i kupovati CD-ove, društvo, glazbu. a pogotovo bubnjeve i gitaru. Voljela bih
svirati gitaru, no nažalost nikad nisam probala.“
Anja Mihaljević
