"Kada ste s njim svijet postaje potpuno drukčije i sretnije mjesto"


Dubravko Pavković, otac 15-godišnjeg Jurice, javio nam se tražeči pomoć u pronalasku volontera/volonterke za svog sina koji bi s njim proveli određen broj sati tjedno razgovarajući o aktualnim temama, sportu, politici i sl.
Tim „Mogu sve“ se bacio u potragu te smo odabrali Anu Bustruc smatrajući je najprikladnijom za taj posao. Ana je 21-godišnja studentica novinarstva te dolazi iz malog mjesta Staševica kraj Ploča. Ovo joj je prvi susret s volontiranjem pa smo je zamolili da nam napiše pokoju riječ o svom iskustvu:

„Svi smo mi na nekakvoj površnoj razini uvjereni kako osobe s invaliditetom trebaju imati ista prava, kako ih se ne smije odbacivati, sažalijevati, maltretirati… No prvo što bismo se trebali zapitati jest: što pomislimo kad ih vidimo na ulici ili kad dobijemo priliku razgovarati s njima? Šalimo li se s njima jednako kao i s našim prijateljima ili nam se na licu zacementira nekakav usiljeni smiješak iza kojeg se krije tek dozirana porcija pristojnosti, sažaljenja i suzdržanosti?
Nadam se da će vas moja mala, ali posebna priča ipak uspjeti osvijestiti i potaknuti na razmišljanje (i djelovanje) u nekakvom drukčijem smjeru.
14-godišnjeg (sad već 15-godišnjeg) Juricu sam upoznala početkom svibnja. Ili možda sredinom? Ni sama nisam sigurna, točnog se datuma ne sjećam. Sjećam se samo višednevnog ugovaranja sastanka u školi za djecu s posebnim potrebama koja se nalazi u sklopu istoimene bolnice Goljak. Nije se radilo o nikakvim posebnim procedurama – čisto da napomenem ako ste i sami zainteresirani za volontiranje takvog tipa. Više je to bilo usklađivanje dogovora prema mojim obvezama, Juričinim školskim satima i slobodnim terminima u uredu gospođe Snježane (psihologice) u kojem smo se trebali sastati.
Sjećam se mokre ulice kojom sam klipsala tražeći školu i pripremajući se za prvi susret. U glavi sam prevrtala svakojake scenarije i rečenice koje bih trebala reći te, naravno, teme koje bih možda trebala izbjegavati. Ovo je bio moj prvi volonterski pothvat u takvom području i bilo je prirodno da sam bila nervozna te da nisam znala kako se ponašati. Prisjećala sam se Jurici zanimljivih tema koje mi je psihologica spomenula te automatski počela izvlačiti informacije o trenutačnom političkom stanju u državi i svijetu, zadnjim nogometnim pogocima u aktualnim utakmicama; čak sam i zažalila što nisam pomnije prošarala po portalima u tramvaju tog jutra.
Bilo kako bilo, uskoro je na red došao susret s Juricom. Sjedila sam nasuprot njega u uredu i listala spomenute teme dok je on neprestano naginjao opuštenijim pitanjima i pričama. Nakon 15-ak minuta mi je iz vedra neba samo rekao: ,,Ana, zašto si ti tako nervozna i ukočena? Opusti se malo.''

Šokirano sam zastala i samo ga pogledala – ostavio me bez riječi. Ono što me najviše iznenadilo je njegovo ponašanje s obzirom na godine, a ne na fizičko stanje; imao je tako zreo, jednostavan i inteligentan pristup svemu. Nastavio je razgovor, a ja sam se doista opustila. U mojoj glavi više nije postojala lista tema koju sam pripremila kao rezervu ako razgovor zašteka. Stvorila se potpuno prisna, opuštena i potpuno prijateljska atmosfera.
Da vam kažem stoga nešto o Jurici. Riječ je o zaista divnoj, inteligentnoj i toploj osobi. Prilikom razgovora sam ostala potpuno iznenađena zbog vokabulara i rječnika koji taj dečko posjeduje; neki pojmovi koje je tako opušteno upotrebljavao su meni s 14 godina djelovali kao kvantna fizika. A tek političke, gospodarske, sportske i ostale činjenice… Susret je na kraju završio tako da je on meni ispričao neke zanimljive povijesne i političke priče te s ogorčenjem izvlačio brojna imena političara koji su pridonijeli bijednom stanju u državi. Nakon svega rečenog, imala sam osjećaj kao da, u najmanju ruku, razgovaram sa svojim vršnjakom.
Sve smo se manje doticali službenih tema i sve više upoznavali te pričali o osobnim doživljajima, razmišljanjima… Nije izbjegavao ni razgovarati o svom stanju! Jednostavno je bio otvoren, komunikativan i nasmijan. Nakon što sam se i ja počela prirodno s njim ponašati, rekao mi je nešto što mi se posebno urezalo u pamćenje i dirnulo me: da ne može vjerovati kako netko može imati toliko pozitivne energije i biti tako optimistična i vesela osoba. Ali kad ste s njim jednostavno si ne možete pomoći – svijet postaje potpuno drukčije i sretnije mjesto.
Nakon svakog susreta s njim bih izašla puna nekakvog neobičnog poleta te po tko zna koji put shvatila da se prečesto zamaramo nepotrebnim sitnicama i da doista ne znamo cijeniti život. Iako mi učestalije sažaljenje upućujemo njima, ponekad bi situacija mogla biti obratna: oni mogu žaliti nas jer se neprestano gubimo na putanjama pogrešnih vrijednosti modernog svijeta i zaboravljamo na male, a jednostavne stvari koje zapravo sačinjavaju istinsku sreću.
Da ne duljim, došla sam do kraja. Ali samo kraja ovog članka; moja i Juričina priča je trenutno samo na ljetnoj pauzi, na jesen se nastavlja pa ću vas tada moći izvijestiti o novim naprecima, razgovorima i druženjima. Iako mislim da bih o njemu mogla napisati puno više, smatram da je ovo zasad dovoljno i nadam se da će i vas potaknuti da se okušate u sličnim stvarima. Ako doista i bude, nipošto ne zaboravite svoje priče podijeliti s nama koji smo već u tome i ostalima koji će s tim tek započeti.“


Anja Mihaljević