Dubravko
Pavković, otac 15-godišnjeg Jurice, javio nam se tražeči pomoć u pronalasku volontera/volonterke
za svog sina koji bi s njim proveli određen broj sati tjedno razgovarajući o
aktualnim temama, sportu, politici i sl.
Tim „Mogu sve“
se bacio u potragu te smo odabrali Anu Bustruc smatrajući je najprikladnijom za
taj posao. Ana je 21-godišnja studentica novinarstva te dolazi iz malog mjesta
Staševica kraj Ploča. Ovo joj je prvi susret s volontiranjem pa smo je zamolili
da nam napiše pokoju riječ o svom iskustvu:
„Svi smo mi na
nekakvoj površnoj razini uvjereni kako osobe s invaliditetom trebaju imati ista
prava, kako ih se ne smije odbacivati, sažalijevati, maltretirati… No prvo što
bismo se trebali zapitati jest: što pomislimo kad ih vidimo na ulici ili kad
dobijemo priliku razgovarati s njima? Šalimo li se s njima jednako kao i s
našim prijateljima ili nam se na licu zacementira nekakav usiljeni smiješak iza
kojeg se krije tek dozirana porcija pristojnosti, sažaljenja i suzdržanosti?
Nadam se da će
vas moja mala, ali posebna priča ipak uspjeti osvijestiti i potaknuti na
razmišljanje (i djelovanje) u nekakvom drukčijem smjeru.
14-godišnjeg
(sad već 15-godišnjeg) Juricu sam upoznala početkom svibnja. Ili možda
sredinom? Ni sama nisam sigurna, točnog se datuma ne sjećam. Sjećam se samo
višednevnog ugovaranja sastanka u školi za djecu s posebnim potrebama koja se
nalazi u sklopu istoimene bolnice Goljak. Nije se radilo o nikakvim posebnim
procedurama – čisto da napomenem ako ste i sami zainteresirani za volontiranje
takvog tipa. Više je to bilo usklađivanje dogovora prema mojim obvezama,
Juričinim školskim satima i slobodnim terminima u uredu gospođe Snježane
(psihologice) u kojem smo se trebali sastati.
Sjećam se mokre
ulice kojom sam klipsala tražeći školu i pripremajući se za prvi susret. U
glavi sam prevrtala svakojake scenarije i rečenice koje bih trebala reći te,
naravno, teme koje bih možda trebala izbjegavati. Ovo je bio moj prvi
volonterski pothvat u takvom području i bilo je prirodno da sam bila nervozna
te da nisam znala kako se ponašati. Prisjećala sam se Jurici zanimljivih tema
koje mi je psihologica spomenula te automatski počela izvlačiti informacije o
trenutačnom političkom stanju u državi i svijetu, zadnjim nogometnim pogocima u
aktualnim utakmicama; čak sam i zažalila što nisam pomnije prošarala po
portalima u tramvaju tog jutra.
Bilo kako bilo,
uskoro je na red došao susret s Juricom. Sjedila sam nasuprot njega u uredu i listala
spomenute teme dok je on neprestano naginjao opuštenijim pitanjima i pričama.
Nakon 15-ak minuta mi je iz vedra neba samo rekao: ,,Ana, zašto si ti tako
nervozna i ukočena? Opusti se malo.''
Šokirano sam
zastala i samo ga pogledala – ostavio me bez riječi. Ono što me najviše
iznenadilo je njegovo ponašanje s obzirom na godine, a ne na fizičko stanje;
imao je tako zreo, jednostavan i inteligentan pristup svemu. Nastavio je
razgovor, a ja sam se doista opustila. U mojoj glavi više nije postojala lista
tema koju sam pripremila kao rezervu ako razgovor zašteka. Stvorila se potpuno
prisna, opuštena i potpuno prijateljska atmosfera.
Da vam kažem
stoga nešto o Jurici. Riječ je o zaista divnoj, inteligentnoj i toploj osobi. Prilikom
razgovora sam ostala potpuno iznenađena zbog vokabulara i rječnika koji taj
dečko posjeduje; neki pojmovi koje je tako opušteno upotrebljavao su meni s 14
godina djelovali kao kvantna fizika. A tek političke, gospodarske, sportske i
ostale činjenice… Susret je na kraju završio tako da je on meni ispričao neke
zanimljive povijesne i političke priče te s ogorčenjem izvlačio brojna imena
političara koji su pridonijeli bijednom stanju u državi. Nakon svega rečenog,
imala sam osjećaj kao da, u najmanju ruku, razgovaram sa svojim vršnjakom.
Sve smo se
manje doticali službenih tema i sve više upoznavali te pričali o osobnim
doživljajima, razmišljanjima… Nije izbjegavao ni razgovarati o svom stanju!
Jednostavno je bio otvoren, komunikativan i nasmijan. Nakon što sam se i ja
počela prirodno s njim ponašati, rekao mi je nešto što mi se posebno urezalo u
pamćenje i dirnulo me: da ne može vjerovati kako netko može imati toliko
pozitivne energije i biti tako optimistična i vesela osoba. Ali kad ste s njim
jednostavno si ne možete pomoći – svijet postaje potpuno drukčije i sretnije
mjesto.
Nakon svakog
susreta s njim bih izašla puna nekakvog neobičnog poleta te po tko zna koji put
shvatila da se prečesto zamaramo nepotrebnim sitnicama i da doista ne znamo
cijeniti život. Iako mi učestalije sažaljenje upućujemo njima, ponekad bi
situacija mogla biti obratna: oni mogu žaliti nas jer se neprestano gubimo na
putanjama pogrešnih vrijednosti modernog svijeta i zaboravljamo na male, a
jednostavne stvari koje zapravo sačinjavaju istinsku sreću.
Da ne duljim,
došla sam do kraja. Ali samo kraja ovog članka; moja i Juričina priča je
trenutno samo na ljetnoj pauzi, na jesen se nastavlja pa ću vas tada moći
izvijestiti o novim naprecima, razgovorima i druženjima. Iako mislim da bih o
njemu mogla napisati puno više, smatram da je ovo zasad dovoljno i nadam se da
će i vas potaknuti da se okušate u sličnim stvarima. Ako doista i bude, nipošto
ne zaboravite svoje priče podijeliti s nama koji smo već u tome i ostalima koji
će s tim tek započeti.“
Anja
Mihaljević