U UNICEF-ovoj publikaciji „Vidi me, čuj me“ piše da na svijetu živi i do 200 milijuna djece s teškoćama u razvoju. Nerazmjerno je veća vjerojatnost da će djeca s teškoćama živjeti u siromaštvu, nerazmjerno su osjetljivija i na fizičko i na spolno zlostavljanje, a smrtnost djece s teškoćama u razvoju može, u zemljama gdje je smrtnost sve djece mlađe od 5 godina ispod 20% može biti i do 80%. Roditeljima i medicinskim stručnjacima koji su usmrtili dijete s teškoćama u razvoju često se izriču smanjene kazne, a služe se obranom „ubojstva iz milosti“, što odražava djelovanje da životi djece s teškoćama u razvoju ne
vrijede jednako kao životi druge djece.
Više od 90% djece s teškoćama u razvoju diljem Trećeg svijeta nema pristup obrazovanju te je uobičajeno je da se djeci s teškoćama u razvoju uskraćuje pristup pravosuđu jer se ona ne smatraju vjerodostojnim svjedocima.
Roditelji koji imaju dijete s posebnim potrebama rastrgani
su između želje da prikažu svoj stvarni život i identitet, želje da im se
pomogne ili da se razumiju njihovi problemi, potrebe i prava te želje da
istovremeno zaštite svoju privatnost u javnosti, no u većini slučajeva se ne
uspije prikazati njihov svakodnevni život.
Većinom su tekstovi bazirani na negativnom, odnosno
prikazuju težak život djeteta i obitelji, djetetove nemogućnosti i naglašavaju
koliko im je potrebna financijska pomoć. Rijetko se uzimaju izjave samog
djeteta dok su više zastupljene izjave okoline.
Mediji imaju tu ulogu da oblikuju društvene stavove, tako da
bi oni trebaju utjecati na ljude da osobe s invaliditetom prestanu doživljavati
kao stereotipe – nemoćne ljude kojima je stalno potrebna financijska pomoć. Trebaju
promijeniti i način izvještavanja, naglašavati pozitivne stvari, uspjehe i
njihove mogućnosti.
Čak i kad se tekst govori o djetetu trebaju uzeti njegovu
izjavu jer svi znamo da su djeca najiskrenija i nitko nam osim njih neće bolje
reći kako se osjećaju i što im je potrebno!
Anja Mihaljević
